Radeći na projektu poticanja darovitosti već na samom početku 1999.godine susreli smo se s jednom iznimno važnom stvari.

Sudjelujući u anketiranju učenika u osnovnim školama primijetili smo kako daroviti učenici kod svojih profesora najviše cijene

ISKRENOST. Manje im je važno da li poneki profa nešto zna ili ne zna, a prevažno im je da je ISKREN i da NE IZBJEGAVA ODGOVOR na njihova pitanja.

Dakle, daroviti više vole kad im profa kaže "čuj u ovo ti se ne razumijem, ali možda saznam tko to zna", nego glumatanje da se nešto zna ili bježanje od učenika uz izgovor "zar ne vidiš da imam važnijeg posla" !

Shvatili smo da se darovitost ne može poticati ako nismo spremni biti potpuno iskreni prema darovitim učenicima.

Znači, uvijek i u svakoj prilici govoriti istinu, i samo istinu.

Već nakon našeg trećeg županijskog natjecanja počeli su upiti: "zašto mi se kao mentor piše profa koji/ja ne zna programirati, zar baš mora biti tako?"

Pogledali smo još jedamput u pravilnik za natjecanja u informatici da ne bi bilo zabune. I naravno, nismo pronašli da negdje piše da onaj stvarni mentor ne može biti upisan kao mentor, a niti da profesor koji predaje u školskom programu nužno mora biti i mentorom. Pronašli smo samo formulaciju da "učenik ne može biti mentor".

Odlučili smo tom problemu posvetiti dužnu pažnju i počet se borot za njegovo rješavanje.

KAD TAD!!!

Smislili smo i posebnu aktivnost pod nazivom E-to je pravi mentor i odlučili bilježiti pozitivne primjere, a istodobno ne zatvarati oči pred onim suprotnim primjerima.

Jer, podsjetimo se, učenicima treba govoriti samo istinu i biti iskren bez fige u džepu.