15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, ili kako volimo reći, na svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije. Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino. Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još 18. prosinca 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim tadašnjim članicama Europske zajednice. Kada su ostale zemlje te organizacije, današnje Europske unije, priznale Zagreb, Bonn je istodobno s njim već potpisao protokol o uspostavi diplomatskih odnosa. Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada. Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost.

Nakon generacija brončanih i srebrnih informatičara koji su ubrzo zatim na međunarodnim informatičkim olimpijadama sjajno predstavljali svoju Domovinu, a samo dvanaestak godina kasnije, počela je žetva zlata za Hrvatsku. Led je probio Creski ledolomac Luka Kalinovčić, zatim Lovro Pužar, pa čudo od natjecatelja Goran Žužić, a onda Ivan Katanić i Ivica Kičić. Svi oni, od njihovih brončanih i srebrnih prethodnika i kolega (Stublić Saša, Bojan Antolović, Igor Lovrić, Zvonimir Bujanović, Mario Živić, Luka Donđivić, Ivan Pilat, Adrian Satja Kurdija, Matija Milišić i mnogi drugi),  izborili su zlata i zlata – za Hrvatsku. Za Hrvatsku nastalu međunarodnim priznanjem 15.1. 1992. Smijemo li zaboravljati ovakve datume?

Nitko nije mogao zaustaviti Hrvatsku rapsodiju.